Na koji način promatrati zemljopisne granice, kao nesavršene i nesvršene strukture prijelaza i odjeljivanja jednakih supstanci, jednakog sastojka zemlje, vode i zraka i na koncu samih zajednica? Područja fizičkih razgraničenja zemalja prikazujemo kakva ona zapravo i jesu. Beznačajni i nedorečeni prizori, priroda koja se opire okvirima i podjeli, poput vlati trave koje prkose u očima vladajućih svojim priprostim postojanjem. Koliko je banalna njihova uloga u imaginarno konstruiranoj ljudskoj zamisli svjedoči neokrnjen, nepokoren, sasvim običan život daleko od civilizacijskih obilježja. Prelazeći granice fizičke, prelazimo i one metaforičke i psihološke, kao muškarac i žena, dva svijeta u jednome, gdje ne postoje granice i jedno se ogleda u drugome.

„Nebo je prazno, a kontinent je nemoćan pred nerješivim problemima. Europa je svuda i nigdje, istodobno je i nada i mit, odgovorna za sve i uz to još za čežnju. Nebo je prazno, a Europa je njegov nadomjestak.” (Richard Wagner)